Prethodne Igre

Pošalji E-mailom Podijeli na Facebooku Podijeli na Twitteru

"Ekvinocijo" - dosad na Igrama

Ivo Vojnović
(1857.- 1929.)

Dramatičar, prozaik i pjesnik, pisac tek djelomice objavljenih dnevničkih zapisa i bezbroj epistola, Ivo Vojnović rođen je u Dubrovniku 9. listopada 1857. godine, kao drugo od ukupno petero dijece Kosta Vojnovića i Marie rođ. Serragli. Djetinjstvo i ranu mladost provodi u Splitu kamo se njegova obitelj preselila već 1858. godine. Ujesen 1874.  otac mu Kosta, odvjetnik i znanstveni radnik, političar i istaknuti borac za ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom, prihvaća mjesto na novootvorenom Zagrebačkom sveučilištu te se s obitelji doseljava u Zagreb, u kojem Ivo maturira i završava pravo godine 1879. Iste godine otpočinje svoju službeničku karijeru kao prislušnik Kraljevskog sudbenog stola u Zagrebu.  Zatim službuje u Križevcima (1884-1889), Bjelovaru (1889), Zadru (1889-1891), Dubrovniku (1899-1903), Supetru na Braču (1898-1899), Zadru (1899-1903) i ponovo u Supetru na Braču (1903-1907), gdje je zbog financijske afere otpušten iz državne službe bez prava na mirovinu. Od 1907. do 1911. dramaturg je nacionalnog glumišta u Zagrebu. Slijede putovanja po Italiji, u Prag, Budimpeštu i Beograd. Godine 1913. i 1914., do hapšenja, živi u Dubrovniku. Potom je prebačen u šibensku tamnicu te kao nepouzdana osoba interniran (od svibnja 1915. do kraja 1916.) i liječen (do 1919) u zagrebačkoj Bolnici milosrdnih sestara. Nakon svršetka rata, početkom 1919., odlazi u Francusku, gdje živi, i to uglavnom u Nici, sve do jeseni 1922. godine. Od 1922. do 1928. boravi u Dubrovniku, a 1928. i 1929. liječi se, već gotovo posve slijep, u Beogradu gdje u Sanatoriju "Vračar" umire 30. kolovoza 1929.

S dopisima i kazališnim kritikama, koje će kasnije objavljivati i na stranicama opozicionog "Pozora", Vojnović se već 1877. javlja u zadarskom "Narodnom listu", u kojem će surađivati nekoliko godina. Kao prozaik istupa prvi put u Šenoinu "Vijencu", gdje tiska još djelomice naivnu i početničku pripovijetku "Geranium". No i ova se već pripovijetka odlikuje izvornom frazom pisca koji prerasta dotada uobičajenu deskripciju te u svoju prozu unosi profinjene lirske pasaže. Svojim nastojanjem da usavrši i obogati osobni prozni izraz, nazočnim i u ostalom njegovu pripovjedačkom stvaranju, posebice u "Ksanti" (1886), Vojnović ostvaruje nove nijanse hrvatskog realizma i anticipira hrvatsku modernu (M.Matković). Tu anticipaciju hrvatske moderne Vojnović ostvaruje i refleksivnim "Lapadskim sonetima", iznimnim također za to doba, te dramom "Ekvinocijo", kojom navještava novo razdoblje nacionalne dramske književnosti (J.Ibler). Potvrdu toga navještenja predstavlja i prva nagrada koju Vojnović dobiva za "Ekvinocijo" na natječaju za dramska djela raspisanom u povodu otvaranja nove kazališne zgrade u Zagrebu 1895. godine.
"Ekvinociju", kojem po kronologiji nastanka Vojnovićevih dramskih djela prethode kozmopolitska komedija "Psyche" (1893) i prigodnica "Gundulićev san" (1893), ishodište je u osobnom autorovu doživljaju dubrovačkog, gruškog puka, ali i u pripovijesti "Tužna Jele" dubrovačkog župnika i biskupa Mata Vodopića, te u dramatičarskom stvaranju i iskustvu Henrika Ibsena, osobito u "Sablastima".

S koloritno raspjevanim, socijalno naglašenim i psihološki dosta vješto razrađenim "Ekvinocijem", temeljenim na spontanom pučkom govoru, koji odiše ambijentom, karakterizira lica i licima je karakteriziran, Vojnović u sebi ostvaruje preduvjete za svoje remek-djelo "Dubrovačku trilogiju" (1903), kojom će se definitivno potvrditi kao tvorac modernoga dramskog izraza.

"Dubrovačka trilogija" - taj raskošni triptihon povijesnog pada i sutona Dubrovnika, odumiranja moći i bogatstva njegove vlastele - majstorski je komponiran te s tri svoje jednočinke (od kojih se "Allons enfants!" događa 27. svibnja 1806., kada Francuzi ulaze u Grad, "Suton" neimenovana dana 1832., a radnja "Na taraci" zbiva se u posljepodnevnim i predvečernjim satima jednog dana 1900. godine) - ostavlja dojam kao da kontinuirano obuhvaća vremenski raspon od gotovo cijelog jednog stoljeća.
"Maškaratama ispod kuplja" (1922) Vojnović se gotovo poslije dvadeset godina, i poslije četiri drame napisane u međuvremenu, vraća tematici rodnoga grada, pa svoju dubrovačku trilogiju zapravo pretvara u tetralogiju. No ponovno zaokupljen propadanjem vlastele, on u ovoj drami sentimentalno-poetskih ugođaja i suzvučja protivnosti, koja je protkana opsežnim proznim komentarima i didaskalijama, usredotočuje svoje zanimanje na humanizaciju odnosa vlastele prema puku, tj. prema vlastitim službenicama.

Ali Vojnović nije samo autor navedenih drama i nije samo pjesnik vlastele i Dubrovnika, dubrovačkih pučana, sjete i rezignacije, diskretnog sutona i neminovnih društvenih mijena; i nije samo majstor nijansi i detalja, slavitelj majke i istančani analitičar žene, profinjeni stilist koji ustrajno traga za svojom osobnom frazeologijom. On je istodobno i žrtva vlastitih nesporazuma, afektiranosti i hirovitih lutanja. Kao dramatičar, on je tako i zanešeni pobornik južnoslavenskog ujedinjenja, kojemu daje svoj nekada vrlo razglašeni, ali i vrlo sporni umjetnički obol ("Smrt majke Jugovića", 1907; "Lazarevo vaskrsenje", 1913), pobornik prividno atraktivnih, no u biti ipak prilično bizarnih kozmopolitskih tema ("Gospođa sa suncokretom", 1912). U misteriji pak "Imperatrix" (1918), svoju sklonost scenskom simbolizmu dovodi do krajnosti, odnosno do djelomične nerazumljivosti. Pred kraj života javlja se i kao smioni i vješti modifikator pirandellovskog relativizma istine ("Prolog nenapisane drame", 1928).

Dok je "Ekvinocijo" praizveden u nacionalnom glumištu u Zagrebu 1895., kao uostalom i "Dubrovačka trilogija" (1903.), "Maškarate ispod kuplja", posvećene Pragu, prikazuju se prvo u praškom Vinohradskom divadlu 1923. i, zatim, 1924. u Zagrebu.

Branko Hečimović
(Iz "Antologije hrvatske drame II", Zagreb 1988.)