O nama

Pošalji E-mailom Podijeli na Facebooku Podijeli na Twitteru


Dubrovnik.jpgSvaka priča ima, posve nedvojbeno, svoj početak. Velike priče imaju mnoge početke. I nikakva historiografska metoda nije posve pouzdana za prepoznavanje istinskog. Ili je, moguće, velikim pričama nemoguće započeti tek s jednim početkom? Valjda zato svaka Povijest mora imati Pretpovijest...

Povijest Dubrovačkih ljetnih igara - posve nedvojbeno - začeta je tijekom trinaest rujanskih noći 1950., tijekom kojih se jedan stvaran grad uporno i neponovljivo preobražavao u imaginarni Grad. Svega desetak godina kasnije francuski će književnik Claude Aveline, koji je bio njihovim dionikom, zapisati kako tada nije ni slutio da prisustvuje "rađanju jednog od najslavnijih festivala naše epohe."

Pretpovijest Igara teže je dohvatljiva. Kao da njezina počela dosižu daleka i nejasna počela nastanka samog Grada. Kao da zajednički uzrastaju kroz srednjovjekovnu urbanu matricu. Razlistavaju se unutar humanističkih obzorja. Cavte renesansom, pa i barokom. Setečentistički se uozbiljuju. Pak posustaju u, činilo se, nedjeljivom zajedništvu osvitom epohe nacija, kada imaginarni Grad nepovratno ostaje bez svojeg održavotvorenog parnjaka. Ali, genius loci ne posustaje! Energija tisućljetne povijesti ne prestaje prosjajima artističkih nastojanja. Otada, po nalogu svog povijesnog bića, dijeleći sudbinu s ostalim hrvatskim zemljama.

Rečeni geius loci pokretao je mnoge u zamislima da riječju, sazvučjima i/ili pokretom uspostave imaginarni festivalski Grad. Priča se kako im nije odolio ni sam Reinhardt negdje pred Prvi svjetski rat. A onda 1933. godine, povodom Svjetskog kongresa P.E.N.-a u Dubrovniku, Gundulićeva Dubravka Prid Kneževim dvorom. Pred odabranom internacionalnom publikom. Bila je to zvjezdana generalna proba rađanja Igara. No, do sretnog je trenutka valjalo iščekati u najstrašnijem novovjekom martiriju.

I povijest i pretpovijest od prvih su artističkih koraka tek rođenog Festivala bili koliko dragocjenim poticajem, toliko i ograničenjem. Prijepor je davno uočen. Traje do u suvremenost. Jer istinska umjetnost neće biti pukim preslikom ma kako slavnih tradicija. Neće biti ničijom ancilom. Pa ni stvarnosti, ma kako uvjerljiva i stvarna bila. Strategiju ovoj tvrdoglavosti nije ispisao nitko drugi do dugi slijed sretnih festivalskih noći kojima je umjetnošću prokazivana ta ista stvarnost. Noći u kojima je dobivala Ljepota.

U kolo Igara uhvatili su se mnogi umjetnici. Domaći i strani. Slavni i oni koji će tek pod dubrovačkim nebom dosegnuti slavu. U polustoljetnom hodu smjenjivala su se imena, pa i naraštaji. Ali svi odreda su bili i zauvijek ostali opsjednuti sirenskim zovom davnih Njarnjasa i neponovljivog Dubrovnika. U zajedništvu sa svojom publikom tvoreći jedan, makar i privremeni, imaginarni Grad.

Ovo je historija bez imena i bez brojki. Jednostavno ih je previše, a sva su i sve su jednako važne. Jer Igre i nisu drugo do parada jedna nestvarna. I san kojim se to malo našeg života zaokružuje.

Dr. sc. Ivica Prlender