O nama

Ispiši članak Pošalji E-mailom Podijeli na Facebooku Podijeli na Twitteru

Dundo Maroje 1976 - Bunićeva poljana

Međutim, zamisao o spajanju renesansnog i baroknog ugođaja Dubrovnika sa živućim duhom drame i glazbe zapravo je proizašla iz intelektualnog načina življenja samoga grada, iz njegove kreativne tradicije koja je obogatila Hrvatsku kulturnu i znanstvenu povijest, pogotovo u sferi kazališta i znanosti, iznjedrivši brojna velika imena i djela, i omogućivši joj neprekidno praćenje suvremenih trendova u Zapadnoj Europi.Djela Marina Držića, Nikole Nalješkovića, Ivana Gundulića i Iva Vojnovića postala su okosnicom dramskog programa. Potom su se, zahvaljujući spoznaji o važnosti ambijentalnosti koja predstavlja osnovnu značajku Dubrovačkog festivala, postupno otkrivale posebnosti kazališnih vrijednosti šireg hrvatskoga dramskog naslijeđa, kao i mogućnost ambijentalnog sažimanja klasičnih europskih dramskih djela s trgovima, palačama, tvrđavama i parkovima Dubrovnika. Tradicionalni karakter Festivala odredila su ponajprije djela Shakespearea, ali i Goldonija, grčkih tragičara, Molièrea, Corneillea i Goethea. Spiritus movens grupe zaljubljenika koji su osnovali Festival, Marko Fotez, već 1952. godine postavlja Hamleta na Tvrđavu Lovrjenac, koja ubrzo postaje poznata u svijetu kao idealan scenski prostor za ovu predstavu. Podjednako atraktivne postaju Goldonijeve Ribarske svađe u Staroj gradskoj luci, renesansne komedije i crkvena prikazanja na gradskim trgovima (koji su imena dobili po Gunduliću, Buniću i Držiću), Goetheova Ifigenija koju je u Parku Gradac postavio najveći hrvatski redatelj Branko Gavella, te Vojnovićeva Dubrovačka trilogija, amblematično djelo o padu Dubrovačke republike uprizoreno u autentičnim prostorima Kneževa dvora, Palače Sponza, te ljetnikovca u Gružu.

Ambijent je određivao ne samo repertoar festivala već i njegovu organizaciju, pa je većinu predstava izvodio Festivalski dramski ansambl sastavljen od najboljih hrvatskih glumaca, ali je bilo i gostujućih predstava koje su doprinosile ekskluzivnosti festivala. Tako su u Dubrovniku nastupili Piccolo Teatro iz Milana sa Strehlerovom postavom Sluge dvojice gospodara, Old Vic sa Zefirellijevom režijom Romea i Julije, Grčko narodno kazalište iz Atene s Eshilovim Okovanim Prometejem, Gradsko kazalište is Basela s Dürrenmattovom predstavom Play Strindberg u režiji autora, Ronconijeva legendarna predstava Orlando Furioso, Prospect Theatre Company iz  Londona s nekoliko predstava koje je režirao Toby Robertson, i Teatar Stary iz Krakowa s Wajdinim uprizorenjem Idiota. Hamleta su glumili velikani poput Derek Jacobija i Daniel Day Lewisa, a početkom sedamdesetih festival se počeo otvarati prema nekonvencionalnim dramskim formama te su na festivalu nastupile kazališne družine kao što su Schumann Bread and Puppet Theatre, Amsterdam Dogtroep, Els Comediants iz Barcelone, Compagnie Ferrucio Soleri i La Mama Theatre iz  New Yorka. Ipak, moderni kazališni izleti su i dalje bili određeni pomacima unutar poetike scenskih prostora, bilo da se radilo o uvrštavanju u program djela suvremenih autora poput Bonda, Brechta i Krleže, ili o ucrtavanju na zemljovid grada novih scenskih prostora, čiji je broj dosegao četrdeset, na kojima su, uz ponajbolje hrvatske redatelje, djelovali poznati umjetnici iz inozemstva među kojima su Stuart Burge, Denis Carrey, William Gaskill i Jiři Menzel.

Glazbeni je dio programa na početku imao za cilj predstavljanje najboljih domaćih skladatelja, solista i orkestara, ali je već koncem pedesetih godina festival postao domaćinom najuglednijim solistima i ansamblima iz cijelg svijeta. Visokoj kvaliteti izvedbe u Dubrovniku doprinijela je funkcionalna uporaba atraktivnih i akustičnih građevina, pogotovo atrija Kneževa dvora. Početkom sedamdesetih izuzetna se pozornost poklanja koncipiranju glazbe i koncertnih programa, koje su sve češće izvodili predstavnici novih glazbenih trendova, ali se također nastojalo oživjeti ranu, pogotovu hrvatsku glazbu. U mnoštvu velikih umjetnika koji su nastupili na Dubrovačkim ljetnim igrama, osiguravši im međunarodnu reputaciju, teško je izdvojiti bilo koga posebno. Kada su u pitanju veliki orkestri, ilustracije radi, uz redovite nastupe Zagrebačke filharmonije, spominjemo Češku filharmoniju, Halle orkestar, Orkestar francuskoga radija, Orkestar Suisse Romande, Simfonijski orkestar RAI iz Torina, Londonsku, Bečku, Dresdensku, Berlinsku, Moskovsku, Varšavsku i St. Petersburšku filharmoniju, te Simfonijski orkestar Cincinnatija. Među brojnim komornim i vokalnim ansamblima nastupili su kvarteti Beethoven i Prokofjev iz Moskve, Lasalle i Juillard iz New Yorka, Amadeus iz Londona,  Parrenin iz Pariza, te Neues Wiener kvartet i Alban Berg kvartet iz Beča, kao i Virtuosi di Roma, Zagrebački solisti, Lucerne Festival Strings, Academy of St Martin in the Fields, Bečki dječaci, Beaux Arts Trio iz New Yorka i Praški komorni orkestar. Među brojnim solistima nastupili su pijanisti Sviatoslav Richter, Vladimir Ashkenazy, Nikita Magaloff, Van Cliburn, Martha Argerich, Rudolf Firkusny, Alexis Weissenberg, Aldo Ciccolini, Claudio Arrau, Mihail Pletnjov i Ivo Pogorelić, flautist James Galway, violinisti Henry Szeryng, Leonid Kogan, Isaac Stern, David Ojstrah, Viktor Tretjakov, Zlatko Baloković i Uto Ughi, te violončelisti Rostropovič, Navarra, Janigro i Tortellier. Na Igrama su nastupali veliki pjevači poput Nicolai Gedde i Monserrat Caballe, kao i velike zvijezde Duke Ellington, Dizzy Gillespie i Ravi Shankar.

Povijest opernih izvedbi vodi nas u 1951. godinu, kada je Sarajevska opera gostovala sa svojih pet produkcija. U razdoblju do 1963. godine na Igrama su uglavnom gostovale operne kuće iz nekadašnje države, a radilo se i na iznalaženju scenskih prostora pogodnih za opere. Godine 1964. je ispred Kneževa dvora postavljena prva vlastita festivalska operna produkcija. Bila je to Monteverdijeva Krunidba Popeje kojom je dirigirao Lovro Matačić.

Međutim pokazalo se je da je za Dubrovnik najpogodnija operna forma komorna opera, te se od 1971. godine u atriju Kneževa dvora počinju prikazivati komorne, uglavnom komične opere. Usporedo s festivalskim produkcijama opera Monteverdija, Pergolsija, Caldare, Cimarose, Salierija, Telemanna i Galupija, nastavljeno je s praksom dovođenja gostujućih opera. U Dubrovniku su tako među ostalima nastupili Opera Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba, Teatro Massimo iz Palerma, Piccolo Teatro Musicale iz Rima, Phoenix Opera iz Londona i Komorno glazbeno kazalište iz Moskve. Povijest festivala također bilježi ekskluzivna operna događanja kao što su Kelemenova Apocalyptica, ili pokušaj rekonstruiranja jedne od Jarnovićevih opera u okviru projekta Doma i u buži.

Balet i ples bili su također rado viđeni na Dubrovačkim ljetnim igrama, koje su predstavile brojna poznata imena i ansamble uglavnom na taraci Tvrđave Revelin. Pored najboljih domaćih baletnih ansambala, koreografa i solista, nastupili su i Merce Cunningham, Jerome Robbins, Alvin Ailey, Glenn Tetley i Martha Graham sa svojim ansamblima, Twentieth Century Ballet Maurice Bejarta, American Ballet Theatre, London Festival Ballet, Harkness Ballet, Antonio Gades Troupe, Balet Mađarske državne opere, te baleti iz Parme, Antwerpa i Adelaide.